Rad na crno


Kao što sam već nekoliko puta ovdje spomenuo moj primarni interes je promatranje i fotografiranje prirode, a dolaskom jeseni te sve hladnijih dana polako se smanjuje obim poslova jedne moje dopunske aktivnosti. To je skupljanje i premještanje (što vrlo često znači i spašavanje) svih životinja (s naglaskom na zmije, guštere i kornjače) koje zateknem na nekom od nasipa ili šumskih puteva – bilo da ga samo prelaze ili se dođu grijati u pijesak – pa bi se mogle naći na putu ljudima. Noge, štapa, noža ili sjekirice nisu doduše pošteđene ni ostale životinje, ali ove pobrojane nekima su jednostavno “neodoljive” – moraju ih umlatiti pa taman kad bi im to bilo posljednje što će učiniti u životu. Više puta sam se uvjerio da stari ljudi po tom pitanju nisu ništa pametniji od mladih. Čak su im i opravdanja slična!

Nekoliko puta sam naišao baš nakon što bi “junačina” masakrirao nekakvu bjeloušku – i mada bi mu tada tako rado odvalio par šamarčina – ipak, kada budalu pitam zašto je to napravio, on kaže da se boji zmija. Taj odgovor je toliko glup da mi samo dodatno podige tlak, ali svejedno se trudim ne pokazati osjećaje i u inače mučnoj situaciji djelovati smireno, diplomatski i edukativno – ako ide. Ako ne ide, brzo smo gotovi: unesem se idiotu u facu i kažem da se više ne mora bojati zmija nego našeg sljedećeg susreta + jedna sočna psovka.

Do sada sam bio dovoljno uvjerljiv što pripisujem svojim gabaritima (192cm X 100kg), ali da će takav kripl nešto promijeniti u svom ponašanju – u to ne vjerujem. Ovakav pristup rješavanju problema koristit ću vjerojatno dok mene netko ne nalupa, ali nema veze, moja misija već odavno broji na stotine pa i tisuće spašenih životinja. Dobro, vjerojatno ne bi sve one bile ubijene, pogotovo ne bi bile namjerno ubijene (mnoge nastradaju pod kotačima automobila), ali uglavnom se u susretu s ljudima njima loše piše pa ja igram na sigurno – što dalje od ljudi i dulje će živjeti. Nažalost, da ni to nije uvijek garancija pogledajte ovdje.

A evo i par slika predstavnika nekih vrsta životinja koje sam ove godine maknuo s puteva po kojima se kreću spomenuti divljaci i hahari.

 riđovka

Slika prva: na jednom od nasipa, 100 metara ispred mene stariji čovjek vozi bicikl. Odjednom siđe s bicikla, uzme kamen i – zviz po nečemu. Sjedne na bicikl i odjuri dalje. Kada sam stigao do tog mjesta vidim mladu riđovku, ali mrtvu – smrskana joj glava.

 

Slika druga: mladi par s djetetom u šetnji kod novog dravskog mosta. Ona viče: “Ubij je Branimire, ubost će malog!” Hrabri tata brani obitelj i gazi potpuno bezopasnu gusjenicu slakovog ljiljka.

 

Slika treća: dva balavandera sa psima (srećom i čudom psi su na uzici). Psi su nešto nanjušili, laju. Balavcima je to zabavno, spremaju se pustiti ih s uzice. E pa nećete! Mladu voluharicu sam uzeo pa kasnije vratio na isto mjestu u rupu iz koje je izašla.

 

Slika četvrta: ženke pauka vučjaka nose svoje brojno potomstvo na zatku, a predveče se griju u pijesku na nasipu po kojem se bez neke stvarne potrebe svojim skuterima, kvadovima i krosericama vozika sve od 7-77. A šta da se radi – prođem, pokupim, odnesem ih niz nasip do ruba šume, valjda se neće tako brzo vratiti u pijesak.

 

Slika peta: na mjestu gdje prelaze nasip odlazeći iz Drave u Staru Dravu i obratno, barske kornjače često stradavaju pod kotačima automobila ili ih ljudi skupljaju i odnose kući da im valjda budu kućni ljubimci, ali ja sam čuo i neke koji pričaju kako im je meso ukusno i još se od oklopa dobije lijepa pepeljara. Meni je to dovoljan razlog za intervenciju pa godišnje 10 – 20 barskih kornjača uspijem spasiti od ovih gurmana – pušača.

 I tako, sada nastupa stanka do proljeća, a onda sve iznova.