Klupko


Već mi se više puta događalo da u izboru između dva loša rješenja, odaberem treće – još lošije. Tako je bilo i kada sam ovo klupko odlučio vratiti u prirodu.

mali jež

Marija i jež iz rukava

Proljeće 1999. godine

Pronašao sam ga gotovo dva mjeseca ranije, pokraj ceste uz pregaženu ježicu i odnio kući. Brzo se navikao na ljude, lijepo je napredovao, rastao, sprijateljio se čak s našim mačkama i psom. Postao je omiljeni kućni ljubimac.

Ljeto se približilo i nametnulo se logično pitanje – koliko dugo će ostati kod nas?

Mislio sam da bi mu bilo dobro ako ostane s nama, no tada bi živio među ljudima, a on je ipak, koliko god pitom, divlja životinja. Postojala je i mogućnost da ga odnesem jednom svom prijatelju koji već par godina kod kuće ima nekoliko ježeva.

Nakon razmatranja svih “za” i “protiv”, pala je odluka – ježonja ide u šumu, što prije – to bolje (da se snađe prije jeseni i zime) i što dalje od prometnica. Rečeno – učinjeno!

Drugi dan svima nam je u kući bilo neobično bez ježonje, ali meni “neki vrag nije dao mira”. Otišao sam do mjesta gdje sam ga jučer ostavio. Znao sam da su male šanse da ga tamo pronađem. I stvarno – nisam ga našao. Tamo je bio rukav od veste (u njemu je kod kuće spavao) i sjemenke suncokreta koje sam mu ostavio “dok se ne snađe”. Bio sam sretan jer to što sam vidio moglo je značiti da je ježonja otišao u potragu za hranom i boljim skloništem. No, moje zadovoljstvo kratko je trajalo. Šumski mir  narušavalo je zujanje muha. Vođen tim zvukom u obližnjem grmu pronašao sam ježa – mrtvog. Bio je sav krvav, proboden nekakvom žicom, što nije ostavljalo mjesta sumnji koja ga je životinja ubila.

Ma koliko sam ga daleko odnio u divljinu, nisam ga odnio dovoljno daleko od jedinog divljaka u prirodi – čovjeka.