Nekoliko puta sam naišao baš nakon što bi “junačina” masakrirao nekakvu bjeloušku – i mada bi mu tada tako rado odvalio par šamarčina – ipak, kada budalu pitam zašto je to napravio, on kaže da se boji zmija. Taj odgovor je toliko glup da mi samo dodatno podige tlak, ali svejedno se trudim ne pokazati osjećaje i u inače mučnoj situaciji djelovati smireno, diplomatski i edukativno – ako ide. Ako ne ide, brzo smo gotovi: unesem se idiotu u facu i kažem da se više ne mora bojati zmija nego našeg sljedećeg susreta + jedna sočna psovka.

Do sada sam bio dovoljno uvjerljiv što pripisujem svojim gabaritima (192cm X 100kg), ali da će takav kripl nešto promijeniti u svom ponašanju – u to ne vjerujem. Ovakav pristup rješavanju problema koristit ću vjerojatno dok mene netko ne nalupa, ali nema veze, moja misija već odavno broji na stotine pa i tisuće spašenih životinja. Dobro, vjerojatno ne bi sve one bile ubijene, pogotovo ne bi bile namjerno ubijene (mnoge nastradaju pod kotačima automobila), ali uglavnom se u susretu s ljudima njima loše piše pa ja igram na sigurno – što dalje od ljudi i dulje će živjeti. Nažalost, da ni to nije uvijek garancija pogledajte ovdje.

A evo i par slika predstavnika nekih vrsta životinja koje sam ove godine maknuo s puteva po kojima se kreću spomenuti divljaci i hahari.

Slika prva: na jednom od nasipa, 100 metara ispred mene stariji čovjek vozi bicikl. Odjednom siđe s bicikla, uzme kamen i – zviz po nečemu. Sjedne na bicikl i odjuri dalje. Kada sam stigao do tog mjesta vidim mladu riđovku, ali mrtvu – smrskana joj glava.

Slika druga: mladi par s djetetom u šetnji kod novog dravskog mosta. Ona viče: “Ubij je Branimire, ubost će malog!” Hrabri tata brani obitelj i gazi potpuno bezopasnu gusjenicu slakovog ljiljka.

Slika treća: dva balavandera sa psima (srećom i čudom psi su na uzici). Psi su nešto nanjušili, laju. Balavcima je to zabavno, spremaju se pustiti ih s uzice. E pa nećete! Mladu voluharicu sam uzeo pa kasnije vratio na isto mjestu u rupu iz koje je izašla.

Slika četvrta: ženke pauka vučjaka nose svoje brojno potomstvo na zatku, a predveče se griju u pijesku na nasipu po kojem se bez neke stvarne potrebe svojim skuterima, kvadovima i krosericama vozika sve od 7-77. A šta da se radi – prođem, pokupim, odnesem ih niz nasip do ruba šume, valjda se neće tako brzo vratiti u pijesak.

Slika peta: na mjestu gdje prelaze nasip odlazeći iz Drave u Staru Dravu i obratno, barske kornjače često stradavaju pod kotačima automobila ili ih ljudi skupljaju i odnose kući da im valjda budu kućni ljubimci, ali ja sam čuo i neke koji pričaju kako im je meso ukusno i još se od oklopa dobije lijepa pepeljara. Meni je to dovoljan razlog za intervenciju pa godišnje 10 – 20 barskih kornjača uspijem spasiti od ovih gurmana – pušača.

 I tako, sada nastupa stanka do proljeća, a onda sve iznova.

Tog dana u 07.00 sati u Osijeku je izmjereno -23 stupnja. Dan ranije slučajno sam napolju ostavio staklenku s čajem. Kada sam je ujutro vidio prvo sam pomislio da je staklo popucalo, no staklenka je bila čitava.

Kao što se vidi na slici, ono što je bio čaj sada je smeđa, zaleđena kugla u sredini. Međutim, čaj je bila i ova voda (sada led) oko te kugle!

Kako se pod utjecajem niske temperature čaj podijelio na “bistru vodu” i “smeđi čaj”, u kojem smjeru se odvijalo zamrzavanje (iz sredine prema van ili obratno, za što mislim da je vjerojatnije ali me zbunjuju “tragovi” zaleđenih mjehurića) te zašto su mjehurići zraka ovako izduženi – ja ne znam. Možda netko ima ideju?

I još par riječi o čaju.

Čaj je ustvari infuzum, infuzorij, naljev, odnosno sjeckano sijeno preliveno barskom vodom, a koristi se za uzgajanje različitih mikroorganizama.

Ševa

Ševa je naša slavenska pjevačica. Omili nam toliko, ako ne i više, koliko pjevač nad pjevačima, divni slavulj. Mila je i draga svima, osobito rataru. Ona ga, kako on kaže, zove i nutka:”Radi, radi, ori, ori, sij, sij, vrzi, vrzi!” Koliko naš narod voli ševu, kazuju nam ove poslovice:”Zapjevala mu ševa.” Tako se kaže o čovjeku, koga nađe sreća i ogrije Sunce. A ode li tko bez traga, gdje nema radosti i veselja, veli se:”Otišao, gdje ševa ne pjeva.” Kad pak tko zimi boluje, a nema nade, da će ozdraviti, govori se:”Taj neće više čuti ševe.”

Čim zarude prve trake sunčane, poleti ševa sa svog noćišta i ponese pjesmu pod nebesa, pjesmu radosti, pjesmu svježu kao rana zora i zlatno Sunce, što je obasjava i pozlaćuje. I ratar budi onda svoju čeljad:”Na noge se, ševa pjeva na uranak.” Još pod večer sjedi ševa na grudi zemlje ili na kamenu međašu pa pjeva i pjevulji još i ondje. Tako pjeva i vlada se ševa poljska i krunčica.

Galerida cristata

Poljska ševa je ozgo siva kao zemlja, ozdo bjelušasta a rep joj je sa strane bijelo obrubljen. Kad se šćućuri uz grudu na njivi, jedva se razabire od zemlje. Na stražnjem prstu imadu ševe dug čaporak kao ostrugu, koja im pomaže, da mogu lakše hodati po mekoj zemlji. U jesen udruži se poljska ševa u velika jata pa lijeće s polja u polje. Zimuje u Italiji, Španiji, Grčkoj i na otocima, a mnoge, osobito kad je blaža zima, ostanu i kod nas.

 Prem je poljska ševa, kao što i sve ostale, tako draga ptičica, zlopaki ih ljudi podave na milijune, osobito u Njemačkoj, jer joj je meso tečno. Osim tvrda i okrutna čovjeka progone ševe i sokolići. Zatiru je mnogo i lisice, lasice, ježevi, hrčice, mačke, tvorići i dr.

Galerida cristata

Krunčica je tako isto pjevačica kao i poljska ševa. Pjeva po prilici kao i ona, samo što joj je pjesma više otužna, elegična. Lako se raspozna od poljske ševe, jer ima na glavi lijepu krunu (čubicu), koju drži obično u vis. Veoma je mila i povjerljiva a čeka čovjeka na cesti i svuda na nekoliko koraka. Kad joj se približavaš, uklanja se bježeći i trčkarajući pred tobom, a poleti tek poslije, ako je potrebno, ali nikad daleko. Glasa se obično: joc, joc ili zavrišti: čiji si sin?!

Nespreman za prvi let ovaj vrabac završio je na pločniku, a moj pas je lavežom i režanjem zaprijetio svakome tko bi mu se približio. Nasmrt preplašen, vrabac se nije ni mrdnuo, tako da sam ga lako uhvatio. Nakon nekoliko dana prihranjivanja bez po muke je odletio k svojima.

Polovičnu uspješnost sam ostvario s ovom fotografijom iz očitog razloga; kompozicije. Drugim riječima: komar je “pobjegao” iz kadra i nikakav foto-editor tu ne pomaže, ali slika je oštra i otkriva neke detalje pa kao takva može proći. Preostale tri fotografije su bile sasvim OK i mislio sam ih objaviti uz ovaj post – a onda sam uočio da bih od njih mogao napraviti lijepu animaciju.

Nephrotoma crocata – animacija

I stvarno, ova animacija vrijedi puno više od tri pojedinačne slike, ali ni ona ne opisuje dovoljno vjerno događaj iz prirode. Prava stvar bila bi napraviti video zapis ovog kukca. Tek tada bi se vidjelo  kako je kaotičan njegov let i koliko ga je teško uslikati. Međutim, s obzirom na opremu koju imam, nisam se nadao da će mi se ta nakana uskoro realizirati. Dosta dugo, čak nekoliko godina, te četiri slike bile su sve što sam imao od ovog bezopasnog kukca – naglašavam bezopasnog jer: i te jarke boje, i zašiljeni zadak, i “živčani” let – sve je to s ciljem da izgleda što opakije, a zapravo nije.

A onda nedavno na obali Drave dok sam slikao mrave, iznad glave mi je proletjela Nephrotoma crocata. Naoružan iskustvom iz prethodnih neuspjeha i uz zrnce sreće, snimio sam video zapis (doduše samo 5 sekundi, ali sasvim dovoljno) zbog kojeg sam jako sretan i ponosan.

Nephrotoma crocata – video

Ispravno sam protumačio ponašanje komara i točno procijenio gdje će pokušati položiti jaja te tamo usmjerio objektiv aparata, zumirao, fokusirao i, zapravo, samo pričekao da komar uđe u kadar. Budući da se sve odigralo u svega par sekundi: ha, nije da se hvalim, jelte, ali – majstorski! Može li netko bolje?

Postoji preko 750 vrsta entomopatogenih gljiva, dakle gljiva koje napadaju kukce. Neke gljive napadaju samo određenu vrstu kukaca, a neke su smrtna opasnost svim kukcima. Način na koji to gljiva radi istovremeno je i zastrašujuć, i dojmljiv.

Spora gljive proklija vrlo brzo nakon što dospije na muhu. Kroz otvore na vanjskom skeletu, hife ulaze u kukca. Micelij se širi u prvi dio mozga (protocerebrum) i oslobađajući različite toksine gljiva preuzima kontrolu nad ponašanjem muhe. Muha se penje visoko na okolno raslinje, zauzima karaktrističan položaj i ugiba. Istovremeno, gljiva raste hraneći se muhom i kroz sitne pukotine na njezinom zatku stvara sporangije sa sporama. Čitav proces traje 5-10 dana i vrlo je ovisan o vlažnosti zraka – suhi zrak nepovoljno utječe na rast ove gljive.

Zadak ove muhe je smežuran jer je vjetar raznio spore i isušio muhu. Nema sumnje da je i ona bila zaražena. Dovoljno je pogledati joj…

… noge. Nema šanse da je otpuhne vjetar.

Bijela masa koja probija između začanih kolutića sastoji se od tisuća sporangija sa sporama.

Kada ne može nogama obuhvatiti list, muha se rilom zalijepi za njegovu površinu.

Postoje li za vas “fuj” teme o prirodi, sljedeći sadržaj nije primjeren vašoj osjetljivoj dušici!

Za sve ostale nema opasnosti i mogu nastaviti sa čitanjem.

 Succinea putris

To je lijepi mali puž koji se zbog izgleda svoje kućice na engleskom zove Amber snail, a hrvatski naziv mu je Obični jantarnjak. Živi na vegetaciji uz obale rijeka i bara gdje se u ovo doba godine mogu vidjeti i ovakvi primjerci.

Zanimljivo? Lijepo? Neobično? Pročitajte do kraja pa onda odlučite.

Metilji

To su crvi čije je tijelo plosnato poput lista. Na prednjem kraju tijela imaju usnu sisaljku jer su nametnici različitih unutrašnjih organa, najčešće jetre, pluća ili krvnih žila. U tim organima se odrasli metilji hrane krvlju, epitelnim tkivom ili česticama hrane iz crijeva domadara. Parazitirajući na životinjama i čovjeku uzrokuju različite upale, oštećenja organa, a često i smrt. Metlji su dvospolci tj. ista jedinka ima i muške i ženske spolne organe.

Većina metilja izvaljuje jaja u vodu, a ličinka koja izađe iz njih kratko vrijeme živi slobodno prije ulaska u međudomadara. Međudomadari ili prijelazni nositelji su ribe, punoglavci, mravi, a najčešće puževi. Opla, puževi! Ima li to kakve veze s našim malim, lijepim, neobičnim, zanimljivim pužićem? Ima, itekako!

Naš obični jantarnjak je međudomadar za ličinku metilja Leucochloridium paradoxum. Taj metilj parazitira na pticama. Nevolje ovog puža počele su kada je pojeo ptičji izmet u kojem je bilo jajašaca metilja. Iz njih se razvilo nekoliko ličinki koje su “preuzele kontrolu” i promijenile uobičajeno ponašanje puža. Inače fotofobičan puž sada traži osunčana mjesta na vrhovima vlati trave i lišću.

Istovremeno, ličinke (u ovoj razvojnoj fazi ih nazivamo sporociste) kreću prema ticalima. Iz nekog razloga uvijek prvo nastaje borba za lijevo ticalo.

Kada se napokon smjeste u oba ticala, sporociste pulsiraju “glumeći” gusjenicu. Naime, njihov je cilj da ih pojede ptica, jer će se tada iz njih osloboditi stotine novih metilja i razvojni ciklus je zatvoren.

Vještim skokom s grma bazge visokog oko 2 metra, mala gatalinka upravo je ulovila svoj “leteći doručak”.

Sudeći prema onome što joj viri iz usta, danas je na jelovniku obična kljunarica (Panorpa communis).

Još jedan zalogaj i jedna zajednička za kraj.

Zerynthia polyxena - 14.05.2011.

Zerynthia polyxena - 11.05.2010.

Zerynthia polyxena - 13.05.2009.

Uskršnji leptir u prirodi se opaža vrlo rijetko pa je moje zadovoljstvo tim veće jer ga unatrag nekoliko godina redovito srećem polovicom svibnja na nekoliko međusobno udaljenih lokaliteta.

Ženka uskršnjeg leptira polaže 10 – 15 okruglih jaja na mlade listove vučje stope (Aristolochia clematitis). Nakon dva tjedna iz jaja izađu gusjenice. One se hrane listovima vučje stope i za 40 dana narastu do oko 4 cm. Tada se zakukulje i tako prezimljuju. Uskršnji leptir, dakle, leti u jednoj generaciji.

Mellicta sp.

A onda jučer, doslovno na istom mjestu gdje sam prije nekoliko dana “muku mučio” sa uskršnjim leptirom, na ruku mi je sletio ovaj mali, lijepi šarenac. Ne da me se nije plašio, nego sam ga – nakon što sam ga uslikao – na kraju morao otjerati, jer sam nikako nije htio otići – ludog li stvora!

U protekla dva mjeseca na mišjakinju sam svakodnevno nailazio čim bih zašao u šumu. Bila je prva zelena biljka koja je u tolikoj količini rasla i cvjetala u tek probuđenoj prirodi. Ovih dana cvjetova više nema, biljka je dala plod, stabljike su polegnute i nadvisila ju je jedna druga, vrlo slična i agresivna biljka – broćika, no o njoj ću u sljedećem postu.

Latinski naziv ove biljke opisuje izgled njezinih cvjetova koji – kada se za sunčanog vremena otvore – stvarno sliče na zvjezdice. Inače, jedan od njezinih narodnih naziva je i ptičja trava, jer joj plodiće sa sjemenkama rado jedu ptice. Mišjakinja je vrlo nježna biljka, bogata je mineralima pa je pogodna i za ljudsku prehranu, svježa ili kuhana.

Cvijet obične mišjakinje u promjeru nije veći od 10 mm.

Plod kod ove biljke je ovalni tobolac u kojem se nalaze smeđe sjemenke znatno manje od 1 mm. Iz njih će već za 2 – 3 mjeseca potjerati nova generacija mišjakinje.

Na sljedeće tri fotografije vidimo kako izgledaju te sjemenke gledane kroz mikroskop. Lako se uvjeriti da je naša današnja junakinja i na ovoj mikro razini opravdala svoje latinsko ime Stellaria.

Trebam li napominjati da se klikom na svaku sliku može vidjeti njezina verzija u većoj rezoluciji?