Današnji je post na neki način nastavak prethodnog jer je i u njemu riječ o jednom “nezgodnom” liku. Samo nekoliko puta mi je uspjelo pronaći ga u njegovom prirodnom okruženju. Češće je on pronalazio mene, a da ja toga nisam bio ni svjestan. Latinski naziv mu je Ixodes ricinus, a mi bismo rekli obični krpelj.
Ovo je odrasla ženka običnog krpelja. Krpelji u ličinačkom stadiju imaju 3 para nogu, a odrasle jedinke 4 para nogu. Dugačka je tek koji milimetar i na slici je vidimo u karakterističnoj pozi (bilo bi dobro primijetiti rašireni prednji par nogu na kojima su organi osjetljivi na vlagu i miris) kako iščekuje da naiđe plijen. Budući da se krpelji hrane krvlju sisavaca, ptica i gmazova za pretpostaviti je da neće morati dugo čekati. Ipak, ako su uvjeti nepovoljni krpelji su u stanju preživjeti i dvije godine bez hrane. I tako, dok sam ja slikao ovoga, jedan drugi krpelj je pronašao svoj plijen.
Moj pas pravi je “magnet” za krpelje. S dolaskom proljeća gotovo da nema dana a da ne pokupi ponekog. Ovaj na slici obavio je već pola posla, no drugu polovicu nije jer sam ga s pincetom iščupao. Sami ubod krpelja nije nešto posebno neugodan za psa (ili čovjeka), pa čak i gubitak krvi nije značajan, ali u slini nekih krpelja nalaze se bakterije – uzročnici opasnih boleština, pa je razuman oprez neophodan.
Ovako izgleda krpelj koji se izborio za svoju porciju krvi jer ga nisam na vrijeme uočio na svom psu. Nakon nekoliko dana hranjenja na životinji (od početnih 3-4 mm “narastao” je do nekih 13-14 mm) krpelj se odvaja od nje i pada na tlo.
Isti primjerak – pogled odozdo.
Najčešća vrsta krpelja u našim krajevima (Ixodes ricinus) ime je dobila prema biljci na čije sjemenke neodoljivo sliči. Ovo su, naime, sjemenke biljke Ricinus communis (berba 2007. godine).
Moj dom i zavičaj 